Mramorje, odnosno stećci, naziv je za specifičnu vrstu monolitnih nadgrobnih spomenika koji su se od 13. do 16. stoljeća koristili na teritorijama koje su u 14. stoljeću postale dio srednjovjekovne bosanske države. Okolina Stoca jedna je od najbogatijih oblasti po broju i kvaliteti izrade stećaka, a 3 ovdašnje nekropole (Radimlja, Boljuni, Potkuk) uvrštene su u UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Brojne narodne priče vežu se za porijeklo stećaka. Jedna od legendi po kojima se stećci nazivaju „grčkim grobljima“ kazuje i to kako su u ovim krajevima davno živjeli Grci koje je zadesila snažna zima koja je trajala čitavih sedam godina. Budući da Grci nisu mogli izdržati toliku studen, oni su se po nalogu svoga cara nekuda odselili. Cara jedino nije poslušala princeza koja se sakrila u jednu pećinu jer nije željela ostaviti blago, zbog čega je otac prokleo i pretvorio u zmaja. Ona to blago i dan-danas čuva u pećini, a ljeti izlazi kako bi se osunčala na vrhu planine.

U narodu su postojale usmene predaje o ljekovitom utjecaju stećaka na stoku. Zabilježen je običaj da se grlo stoke nekoliko puta provede oko stećka kako bi bilo kreposno, snažno i ugojeno. Osim toga, sa stećka se strugala prašina, miješala s vodom i davala nerotkinjama kako bi im taj napitak pomogao u začeću.

Na izvjesnom broju nekropola sve do druge polovine 20. stoljeća stanovnici su se okupljali radi molitve u slučajevima opasnosti. Na pojedinim nekropolama znali su okrečiti najimpresivniji mramor, čime bi se on posebno isticao i na taj način štitio zemljane usjeve i urod od prirodnih nepogoda. Za krečenje stećka često se birala djevojka u selu koja je ostala bez roditelja, te bi za obavljen posao od suseljana dobila nošnju, odjeću i obuću.